недеља, 25. август 2013.

IVAN STAMBOLIĆ - UBIJEN NA DANAŠNJI DAN 2000. GODINE OD STRANE REŽIMA RATNOG ZLOČINCA SLOBODANA MILOŠEVIĆA

MESTO NA FRUŠKOJ GORI GDE JE 25.8.2000. UBIJEN IVAN STAMBOLIĆ



     Na današnji dan 2000. režim ratnog zločinca Slobodana Miloševića svirepo je ubio IVANA STAMBOLIĆA, POSLEDNJEG PREDSEDNIKA REPUBLIKE SRBIJE JUGOSLOVENSKI OPREDELJENOG!

     Ivan Stambolić (Brezova kod Ivanjice, 5. novembar 1936 — Fruška gora, 25. avgust 2000) je bio srbijanski političar, koji je 1970-ih i 1980-ih obavljao najviše državne i partijske funkcije, uključujući i funkciju predsednika Srbije.

     Stambolić je bio politički mentor Slobodana Miloševića, velikim delom ZASLUŽAN ZA NJEGOV USPON NA VLAST. Milošević mu je sve vreme tokom karijere bio NASLEDNIK NA UPRAŽNJENIM FUNKCIJAMA Nakon razlaza sa Miloševićem ZBOG NACIONALIZMA krajem 1980-ih Stambolić POSTAJE JEDAN OD NJEGOVIH NAJVEĆIH SUPARNIKA.

     Stambolić je upamćen kao ZAGOVORNIK KOMPROMISA I MEĐUETNIČKE TOLERANCIJE. U augustu 2000. godine ga je kidnapovala i ubila specijalna policija JSO po Miloševićevom naređenju.

Ivan Stambolić     Nakon redovne smene partijskog rukovodstva u Srbiji januara 1986. godine Ivan Stambolić postaje predsednik SR Srbije, a Miloševiću daje odlučujuću podršku prilikom njegovog izbora za novog predsednika Predsedništva CK SK Srbije. Nakon dolaska na čelo CK SKS, Milošević ojačava partijski aparat, oko sebe okuplja lojalne saradnike i formira frakciju, koja se u proleće 1987. otvoreno sukobljava sa delom komunista koje predvode Dragiša Pavlović i Ivan Stambolić. Ovaj period je obeležio Memorandum Srpske akademije nauke i umetnosti, koji je uznemirio jugoslovensku javnost. Nakon njegovog pojavljivanja u septembru 1986 godine, Stambolić je bio jedan od najoštrijih kritičara tog Memoranduma. Dan nakon objave memoranduma, predsednik SR Srbije Ivan Stambolić ga je nazvao RATNIM MANIFESTOM ZA SRPSKE KOMESARE.


     Usled naraslih međunacionalnih tenzija između Albanaca i Srba, Stambolić je u aprilu 1987. godine poslao tadašnjeg predsednika Saveza komunista Srbije Slobodan Miloševića na Kosovo da posreduje u sukobu. Umesto toga, on se stavio na stranu Srba, koristeći kontrolu nad medijima i partijsku mašineriju za podstrekivanje nacionalizma. Stambolić je nakon ovoga pokušao organizovati smenu Slobodana Miloševića preko beogradske organizacije Saveza Komunista, čiji je predsednik tada bio Dragiša Pavlović. Sukob između dve frakcije se sve više produbljivao. Milošević je već imao važne medije pod svojom kontrolom, koji su ga opisivali kao narodnog tribuna, te je na stranu Miloševića stao najveći deo javnosti. U međuvremenu se dogodio masakr u paraćinskoj kasarni koji je doveo do provale anti-albanskog raspoloženja širom Srbije i dao dodatnu podršku Miloševiću.

     "Bilo je vrlo ozbiljnih ljudi koji su imali izvesne rezerve prema Miloševiću, pa i sumnje u njegove namere. Sekretar za unutrašnje poslove Svetomir Lalović upozoravao me je da "čitava Srbija priča kako se u srpskom vrhu nesto događa." Čak mi i neki srpski akademici skreću pažnju sa vidnom zabrinutošću. Mole me da prevaziđem sporove sa Akademijom, jer, u suprotnom, može doći do potresa, u kojima ću, možda, baš ja biti prva žrtva."
(―)

     Osma sednica CK SK Srbije održana 24.9.1987. je predstavljala konačni razlaz Slobodana Miloševića i Ivana Stambolića. Na osmoj sednici Partije, održanoj pred televizijskim kamerama, Miloševićeve pristalice su osvojile većinu i započele čistku, kasnije nazvanu "diferencijacija", čija je prva žrtva bio Pavlović, a posle njega i sam Stambolić. Na ovoj sednici Pavlović je razrešen svih partijskih dužnosti. Nekoliko meseci kasnije, Stambolić je usled negativne kampanje štampe i ogromnog pritiska javnosti, 14. decembra 1987. na sednici Predsedništva SR Srbije podneo ostavku i povukao se iz političkog života. Osmu sednicu mnogi smatraju uvodom jugoslovenske ratove 1990-ih.

     "Siguran sam u jedno - ni prvim ni poslednjim korakom nisam doprineo podizanju ovog strašnog oblaka što nam već nekoliko zamračuje sve vidike. Štavise učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da sprečim nacionalni brodolom. Za pohvalu - malo, za utehu - nedovoljno. Jedva savest da podmiri."
(―)

     Stambolić je od 1988. nadalje bio neprekidno pod prismotrom Državne bezbednosti Srbije. U januaru 1988. je, na predlog tadašnjeg Saveznog izvršnog veća SFRJ, izabran za direktora Jugoslovenske banke za međunarodnu ekonomsku saradnju – "JUBMES" — čiji je cilj bio da olakša izlazak domaćih preduzeća na strana tržišta. Aprila 1988. godine je doživeo tešku porodičnu tragediju: u saobraćajnoj nesreći kod Budve poginula je njegova dvadesetčetvorogodišnja ćerka pod sumnjivim okolnostima. Slobodan Milošević došao je na njenu sahranu, a Stambolićeva supruga Katarina je odbila da mu pruži ruku. Sam Ivan je kasnije dovodio u vezu Bojaninu smrt sa ishodom Osme sednice.

     Stambolić se oglašavao javnom životu 1991. godine, kada je pružio podršku antiratnim protestima, i 1992, kada je pružio podršku studentskom protestu. 1995. godine Ivan Stambolić odlučuje da javno progovori, "posle dugog ćutanja", i objavljuje knjigu 'Put u bespuće' koja se bavi događajima iz prethodnog perioda i kritikuje politiku Slobodana Miloševića: 

     "Kad se pogleda njegova politika danas vidi se da on od slovenačkog kontraudara, kad mu ne daju miting u Ljubljani, IDE IZ PORAZA U PORAZ. SVAKI NOVI PORAZ JE VEĆI. Ali, i svaki novi poduhvat je veći od prethodnog. Potire, zatrpava prethodni. ... I sve tako. Sve vreme TO JE JEDAN VELIKI GUBITNIK. Razume se, SA NJIM I SRPSKI NAROD."
(―)

     On je kritikovao Miloševića zbog SPAJANJA NACIONALIZMA I SOCIJALIZMA, nazivajući njegov poredak nacionalistički boljševizam i NACIONAL-SOCIJALIZAM. Aprila 1995. godine Stambolić u organizaciji Beogradskog kruga i zajedno sa pedesetak intelektualaca iz Srbije odlazi u opkoljeno i granatirano Sarajevo. U istom periodu, zajedno sa Miladinom Životićem, Mišom Nikolićem, Žarkom Koraćem, Rasimom Ljajićem i Nenadom Čankom, učestvuje u pokušaju stvaranja Socijaldemokratskog saveza Srbije.

     1997. godine, odlukom Savezne vlade Savezne Republike Jugoslavije, koja je tada nelegalno preuzela JUBMES banku, smenjen je sa položaja direktora. Stambolić nakon toga povremeno izlazi u javnost oštrim nastupima protiv Slobodana Miloševića.


     "Kada je cela stvar s ideološkom odbranom Jugoslavije bila potpuno ogoljena, najveći deo Armije, evoluirajući od komunizma i unitarizma, završio je u PRAVOSLAVLJU I VELIKOSRPSKOM NACIONALIZMU."

понедељак, 12. август 2013.

NACISTIČKI ZLOČINAC LASLO ČATARI UMRO U 99. GODINI OD UPALE PLUĆA

     Nacistički zločinac Laslo Čatari preminuo je u Budimpešti u 99. godini, saopšteno je danas. Advokat Gabor Horvat je rekao da je Čatari umro u jednoj bolnici u Budimpešti od posledica upale pluća.

     Tužilaštvo u Budimpešti je u junu sudu predalo tužbu protiv Čatarija, koji se teretio za deportaciju oko 15.000 Jevreja u koncentracione logore tokom Drugog svetskog rata.
 
     Prema tužilaštvu, Čatari je 1942. godine imenovan za šefa policije u Košicama u današnjoj Slovačkoj. Pošto su Nemci okupirali Košice 1944. godine, u tom gradu osnovan je geto, gde je između 15. i 22 aprila 1944. godine uz pomoć lokalne policije i žandarmerije smešteno hiljade Jevreja.

     Čatari je, prema tvrdnjama tužilaštva, doprineo torturama Jevreja koji su iz Košica deportovani u koncentracioni logor u Aušvicu.
 
     Od 1948. se skrivao u Kanadi pod lažnim imenom. 

     On je u Košicama 1948. godine u odsustvu osuđen na smrt, ali je pobegao u Kanadu gde se krio pod lažnim identitetom.
 
     Pošto su kanadske vlasti 1995. godine otkrile njegov identitet, Čatari je otišao u Mađarsku.

     Bio je na listi najtraženijih nacista centra Simon Vizental. Uhapšen je 18. jula 2012. godine  u Budimpešti na osnovu podataka koje je dao Vizental centar, a potom mu je određen kućni pritvor.