Osobe sposobne za racionalnu analizu sa podsmehom će propratiti ultra-militarističku retoriku kao što je nedavna izjava političkog komentatora za FOX news koji tvrdi kako je Iran "zao i treba ga uništiti". Ipak, dok se jednima takva propaganda graniči sa cirkusom, mnogi je shvataju izuzetno ozbiljno - SAD nije izuzetak, štaviše, SAD je najbolji ogledni primer procesa koji možemo nazvati "stvaranje konsenzusa".
Za svaku vladu ili režim podrška što šire javnosti je ključna - svaki vojni angažman duboka je trauma nad celim narodom - svesno ili podsvesno. Ta trauma vrlo lako se može transformisati u pokret otpora koji bi mogao da dovede do destabilizacije u zemlji. Danas je to u SAD-u već vidljivo, sve veći broj stanovnika otvoreno se protivi aktuelnoj spoljnoj politici koja je sve više militaristička. Bitno je napomenuti kako je svojevrsni "fitilj konsenzusa" doslovno dogoreo za vreme vladavine Džordža Buša.
Upravo na talasu tog izraženog animoziteta američki narod je u Belu Kuću doveo Baraka Obamu. Histerija vezana uz izbor, navodno, predsednika-mirotvorca kulminirala je travestijom dodeljivanja Nobelove "nagrade za mir". Ispada kao da je Nobel komisija imala interni dogovor - "ako mu damo nagradu, možda je smesti negde na predsednički sto pa će ga ista svakodnevno podsećati kako je mir u svetu najveći prioritet".
Vojni angažmani javnog i opskurnog modela - zavisno od aktuelne potrebe
Što se tiče samih vojnih angažmana, oni mogu biti šireg obima, u tom slučaju konsenzus i stvaranje istog postaje nužnost - ili mogu biti "opskurnijeg" tipa, tada je bitan samo jedan konsenzus - onaj medijski koji garantuje da će cela operacija trajno izostati iz fokusa. Idealan aktuelni primer je Somalija, američka vojska već mesecima bombarduje tu zemlju, sada joj se pridružuje i cela "civilizovana" Evropa, ali informisanost američkih građana po pitanju sukoba na Rogu Afrike mora biti minimalna.
Stvaranje konsenzusa - mediji kao prva tačka vojnog angažmana
U toj kombinaciji mediji služe kao sastavni deo vojnih operacija - bitno je uzastopnim ponavljanjem priča, uz tempiranu dozu senzacionalizma, stvoriti utisak da se ne napada država, režim ili stanovništvo - već neka vrsta "čistog zla" koje pobuđuje averziju kod širokih narodnih masa. U slučaju Libije to su bili vazdušni napadi na mirne demonstrante - kasnije su Amnesty International i Human Rights Watch opovrgnuli da se tako nešto ikada desilo, ali tada uvek već biva kasno, a i sam stručni demant dolazi do izuzetno malog broja ljudi.
Pri demonizovanju Iraka novinari su intenzivno pisali o "zverskim" postupanjima iračkih vojnika koji su navodno ubijali tek rođenu decu po inkubatorima. I ovaj slučaj je temeljito demantovan, a nekoliko godina kasnije ispostavilo se kako je celu priču izrežirala jedna stručna američka PR kompanija.
Priča o sirijskoj lezbejki trebala je dirnuti publiku naviknutu na senzaciju - "Oslobodite Aminu!"
Po pitanju Sirije ponovo je krenulo sa osmišljavanjem što šarenije i egzotičnije propagande, tako se nedeljama prenosilo "pisanje" tzv. "homoseksualne devojke iz Damaska". Pretpostavka je kako je današnja javnost, pogotovo na zapadu, jako senzibilizovana po pitanju prava homoseksualaca, pa je zato odlučeno da ova izmišljena devojka ujedno bude i lezbejka.
Na svom blogu, navodna Amina Abdalah, pisala je intenzivno (u periodu 19.2. do 6.6.2011.) o strašno represivnom režimu koji sprovodi predsednik Bašar al-Asad. Njene tekstove prenosile su sve ugledne novinske agencije koje vole da ističu svoj autoritet i predanost "profesionalnom i objektivnom" novinarstvu. Propaganda se raspala kao kula od karata kada je mlada Hrvatica, Jelena Lečić, koja živi u Londonu, videla vesti - naime, radilo se o njenoj slici koju su u svrhu laži i izmišljotina ukrali sa interneta, verovatno sa Facebooka. Uskoro se otkrilo kako je stvarni autor zapravo Amerikanac Tom MekMaster koji je pisma objavljivao iz svog udobnog doma u Virdžiniji.
Da nije igrom slučaja razbijena ova prevara, mediji bi dan danas pozivali na vojnu akciju kako bi se zaštitila mlada lezbejka po imenu Amina Abdalah.
Dovoljno je samo prisetiti se naslova u stranim medijima nakon što je objavljena "senzacionalna" vest kako je Amina "oteta" - IB Times je tada pisao "'Lezbejka iz Damaska' je oteta: kako bi SAD trebao da reaguje?" ("Gay Girl in Damascus" Kidnapped: How Should U.S. Respond?). Drugim rečima - mediji su već pozivali na američki angažman - na osnovu obične laži i propagande.
Da li je razotkrivanje ovakve laži dovelo do masovnog ogorčenja? Naravno da ne, mediji su kratko izvestili kako mlada dama zapravo ne postoji i nastavili sa uobičajenom rutinom. Uticaj te priče, makar ona dokazano bila lažna, daleko je snažniji neko njen demant - kroz izmišljeni lik i delo devojke Amine Abdalaha "ne preterano zainteresovanom gledaocu" predsednik Bašar al-Asad se predstavio kao masovni ubica i brutalni diktator. Sa svakom takvom pričom, koje su sigurno na osnovu prošlih primera - dobrim delom plod mašte, fikcije i organizovane propagande, podiže se nivo "konsenzusa" - opšte stanovništvo sve je spremnije da odobri zeleno svetlo svojoj vojsci da se obračuna sa "brutalnim diktatorom".
Koliki procenat konsenzusa je potreban za "bezbrižno" kretanje u rat?
Za nekoga su takve priče samo propaganda, i to vrlo prozirna propaganda, ali isti zaboravljaju širi aspekt sveta u kojem trenutno živimo - velika većina stanovništva, kako u SAD-u, tako i širom sveta, još uvek se povodi za teorijom "ako je rečeno na televiziji, onda verovatno tako i jeste".
Stvaranje konsenzusa za napad na Iran možda je i najizraženije u ovom trenutku. Prema istraživanjima centra Gallup poll, prošle godine 25% Amerikanaca je smatralo kako je Iran "najveći neprijatelj SAD-a", u godinu dana ta brojka se popela na 32%. Baš kao i osnovnih 25%, porast na 32% direktan je angažman najsnažnijih medija koji svojim radom čine esencijalnu osnovu svakog vojnog napada. Američko stanovništvo, čak jedna trećina, tako se danas panično boji Irana, a mnogi veruju kako bi Iran mogao ugroziti njihovu zemlju, pa čak i napasti teritoriju SAD-a.
Isti onaj SAD koji je direktno odgovoran za svrgavanje i postavljanje podobnog režima u Iranu koji je na kraju srušen za vreme Islamske revolucije.
Koliki je konsenzus potreban da bi se "bez brige" izveo napad na drugu zemlju? 30%? 50%? 70%? Naravno, niko nije spreman u javnost izaći sa egzaktnom matematičkom formulom, ali činjenica je kako se masovno podizanje "odobrenja" vrši svaki put kada se priprema vojni pohod. U pojedinim vanrednim situacijama taj medijski element nije ni potreban, jer je odobrenje već na dovoljno visokom nivou - ogledni primer je napad na Nju Jork 11.9.2001.
Sirija i Iran - medijski rat kao uvertira u otvoreni oružani sukob i invaziju
Što se tiče Irana, očito je da će procenat konsenzusa nastaviti da raste i dalje, jer najveća medijska ofanziva po svemu sudeći tek sledi. Činjenica je kako trenutno preveliki deo pažnje "zauzima" Sirija i ogromna frustracija od strane zapadnih sila koje su očito imale u svom planu rešiti "sirijsko pitanje" pre nekoliko nedelja, ali ruska i kineska odluka da se uloži veto na UN-ovu rezoluciju koja je mogla dovesti do "odobrenog" rata je propala. Podsetimo, UN-ov pristanak je sam vrhunac u stvaranju širokog konsenzusa - brojni stanovnici još uvek drže UN za legitimno telo koje ima autoritet za donošenje ovakvih odluka. Bez obzira koliki se ratni zločini počinili u Libiji i koliko je civila stradalo, vojne snage predvođene SAD-om, Britanijom i Francuskom uvek mogu konstatovati "UN nam je dao za pravo" i nažalost, u pravu su.
Sa druge strane Rusija i Kina danas koriste libijsku žrtvu kao valjani argument za ulaganje veta na nove UN-ove rezolucije. Ostaje da vidimo koliko je veto pred Savetom bezbednosti UN-a dovoljno snažan da se zaustave novi vojni pohodi. Današnji sastanak u Tunisu na skupu pod nazivom "Prijatelji Sirije" mogao bi nam uskoro dati odgovore i na ta pitanja.
(D. Marjanović - Reference/izvori:
Noam Chomsky - Manufacturing Consent
http://www.archive.org/details/NoamChomskyNoamChomskyManufacturingConsent_0
Americans consider Iran to be U.S.'s greatest enemy, poll shows
http://www.haaretz.com/news/middle-east/americans-consider-iran-to-be-u-s-s-greatest-enemy-poll-shows-1.413839
"Gay Girl in Damascus" Kidnapped: How Should U.S. Respond?
http://www.ibtimes.com/articles/158972/20110607/gay-girl-in-damascus-syria.htm
'A Gay Girl in Damascus': how the hoax unfolded
http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/syria/8572884/A-Gay-Girl-in-Damascus-how-the-hoax-unfolded.html
A Gay Girl in Damascus becomes a heroine of the Syrian revolt
http://www.guardian.co.uk/world/2011/may/06/gay-girl-damascus-syria-blog
While Posing as a Syrian Lesbian, Male Blogger Tried to Get a Book Deal
http://thelede.blogs.nytimes.com/2011/06/22/while-posing-as-a-syrian-lesbian-male-blogger-tried-to-get-a-book-deal/
After Report of Disappearance, Questions About Syrian-American Blogger
http://thelede.blogs.nytimes.com/2011/06/07/syrian-american-blogger-detained/
'A Gay Girl in Damascus' Blogger Kidnapped at Gunpoint in Syria
http://www.foxnews.com/world/2011/06/07/gay-girl-in-damascus-blogger-kidnapped-by-syrian-forces/
The Search for 'Gay Girl in Damascus' and a Stolen Photo
http://www.theatlanticwire.com/global/2011/06/search-gay-girl-damascus-stolen-photo/38638/
‘A Gay Girl in Damascus’ displays ease of fudging authenticity online
http://www.washingtonpost.com/lifestyle/style/a-gay-girl-in-damascus-displays-ease-of-fudging-authenticity-online/2011/06/13/AGxBWkTH_story_1.html
Lessons in how to lie about Iraq
http://www.guardian.co.uk/politics/2003/aug/17/media.davidkelly
US propaganda fuelled the first Gulf war. It will fuel this one too - and the risks are even greater
http://www.guardian.co.uk/world/2002/dec/05/iraq.comment/print
'The Perfect War': US Public Diplomacy and International Broadcasting During Desert Shield and Desert Storm, 1990/1991
http://www.arabmediasociety.com/peer_reviewed/index.php?article=38
Kuwaiti Gave Consistent Account of Atrocities
http://www.nytimes.com/1992/01/27/opinion/l-kuwaiti-gave-consistent-account-of-atrocities-789292.html
Remarks Following Discussions With Amir Jabir al-Ahmad al-Jabir Al Sabah of Kuwait 1990-09-28
http://bushlibrary.tamu.edu/research/public_papers.php?id=2269
Deception on Capitol Hill
http://www.nytimes.com/1992/01/15/opinion/deception-on-capitol-hill.html
P.R. Firm Had No Reason to Question Kuwaiti's Testimony
http://www.nytimes.com/1992/01/17/opinion/l-pr-firm-had-no-reason-to-question-kuwaiti-s-testimony-879692.html
Deadly Intentions: The Truth Behind The Iran Rumors
http://www.huffingtonpost.com/soraya-sepahpourulrich/deadly-intentions-the-tru_b_397818.html
Kuwaitgate - killing of Kuwaiti babies by Iraqi soldiers exaggerated
http://findarticles.com/p/articles/mi_m1316/is_n9_v24/ai_12529902/
Russian Military: Gaddafi Airstrikes On Civilians NEVER Happened
http://www.infiniteunknown.net/2011/11/04/russian-military-gaddafi-airstrikes-on-civilians-never-happened-rt-video/
False pretense for war in Libya?
http://articles.boston.com/2011-04-14/bostonglobe/29418371_1_rebel-stronghold-civilians-rebel-positions
Amnesty: no evidence of mass rape, mercenaries or air strikes by Libyan regime
http://www.indymedia.org.uk/en/2011/06/481209.html
Amnesty questions claim that Gaddafi ordered rape as weapon of war
http://www.independent.co.uk/news/world/africa/amnesty-questions-claim-that-gaddafi-ordered-rape-as-weapon-of-war-2302037.html)
Нема коментара:
Постави коментар